Iva:
Prije nekoliko godina moja se sestra selila u novi stan a ja sam joj pomagala u selidbi. Nas dvije, unutra-van iz stana sa stvarima zapuhane i već pomalo umorne i nervozne. A iza vrata svaki put kad bi ih otvorile na povratku po novu rundu kutija – ljubav i radost u najčišćem obliku. Oni naime imaju psa. Roki klempavih ušiju i nevjerojatno toplih očiju, ogromna maza i veoma ustrajan žicer kada je klopa u pitanju. Već je godinama s nama u obitelji ali nikad ga nisam pretjerano doživljavala jer, „to je samo pas“. I iako ga volim i pomazim u prolazu, nismo ostvarili baš neku vezu. I onda te potpuno obuzme ta silna količina ljubavi i sreće koju dobiješ od nekoga tko je „samo pas“.
Konačno su pale sve moje brane i izgovori pred uvjeravanjima moje obitelji da moram nabaviti psa. Jer na pragu sam pedesetih i većinu života živim sama. Davno u mladosti moja priča je krenula nekim svojim čudnovatim putem pa sam izbjegla i većinu sasvim uobičajenih stvari koje čine živote većine. Pa onda s godinama postaneš pomalo čudan.
Nakon nekoliko tjedana brat me je odveo u Dumovec jer je večer prije vidio fotografiju malenog šteneta na njihovoj web stranici. Još uvijek nisam bila spremna ali odlučila sam se prepustiti pa – što bude. Došli smo tamo i tražili baš nju. Iz boxa je izašla mala crna štrkljavica dugih nogu koja je odmah znatiželjno krenula u razgledavanje ne obazirući se previše na nas. A ja sam fascinirano buljila u nju s glupavim osmjehom na licu. I to je bilo to. Uopće nije bilo dvojbe da ona ne ide sa mnom doma, nisam se više brinula da li sam spremna, hoću li moći i kako će uopće izgledati naš suživot. I da, znam to je „samo pas“ ali eto tamo u Dumovcu čekajući da potpišem papire za udomljavanje – gledala sam je i spoznala ljubav svog života. I otada je puno kompliciranije ali je i ljepše i bolje.
Danas Rokija smatram svojim drugim psom i volim ga neizmjerno baš kao i Bubu jer u konačnici, da nije bilo njega ne bi bilo niti nje. Niti cijele ove avanture u koju smo krenule kao Dvije njuške.
Buba:
Psi su jednostavna stvorenja. Ne treba nam puno za sreću. Samo naš čovjek koji nas voli, topao dom i fini obrok. A ja sam super sretan pas jer imam sve to i još i više.
Prije mene Moja je živjela sama, bila je pomalo opsjednuta redom i čistoćom te se nije baš voljela družiti i razgovarati s nepoznatim ljudima. I iako su u obitelji već imali psa Rokija kojeg Moja naravno voli, nije baš bila oduševljena njime. Navodno su joj smetale dlake!?! Godinama su je nagovarali da i ona nabavi jednog psa ali stalno je nalazila izgovore da to ne učini. Bože kako je čudna bila! Dobro da sam ja došla jer ovako je postala sasvim normalna, tko zna u što bi se pretvorila bez mene?
Uzela me je u krilo i odjednom, Ona postala Moja. Moj čovjek, Moj dom, Moja ljubav. A ona za mene kaže da sam ja njena ljubav i sreća, njen Najbolji pas na svijetu.
Prvih mjeseci smo se upoznavale, nesigurne jedna u drugu istražujući i otkrivajući kako funkcionirati zajedno. I vidjela sam da joj nije baš bilo svejedno, stalno je strepila nada mnom pokušavajući me naučiti da ne jedem s poda na cesti, ne piškim u kući, ne grizem i uništavam stvari, hodam pristojno na lajni… Toliko je toga trebalo naučiti, još i sad sam umorna kad se sjetim. Ali bila je strpljiva i nije puno vikala na mene. I baš ju volim zbog toga jer stvarno sam bila nemoguće štene. OK, nemoguća sam i danas. Ponekad. Sve me je zanimalo, sve sam htjela probati i svugdje ići, potpuno bez straha jer znam da će Moja uvijek biti uz mene kao što sam i ja uvijek tu da ju oraspoložim, nasmijem i udijelim puno mokrih pusica. Uostalom nije li upravo to glavni razlog zašto smo zajedno? Kao što me je Moja naučila da budem Najbolji pas na svijetu tako sam i ja nju naučila da bude bolja osoba. Jer uz mene je postala slobodnija i otvorenija, više se smije i uživa u malim stvarima kao što su naše šetnje po kiši, tumaranje šumom van staza, maženje u tri ujutro kad se probudimo jer se svaka od nas bori za više mjesta u krevetu ili kao ono kad ju ja „spašavam“ u moru dok ona pokušava plivati. I nema veze što joj kuća više nije onako uredna i čista, što sam joj napravila rupe u svim jastucima a odjeća joj je ukrašena mojim dlakama jer:
