Odjeća za pse, ili neki od mojih drugih proizvoda, ne mora imati samo šapice i kosti za dekorativni uzorak, sinula mi je prije neki dan ideja u kreativnom zanosu razvoja nove kolekcije. Istraživanje i pretraživanje interneta za inspiraciju, čudnim me putevima doveo do informacije kako je danas (20. svibnja) Svjetski dan pčela.
Za početak, mala trivija: svjetski dan pčela slavi se na rođendan jednog Slovenca, Antona Janše 20. svibnja 1734. U prosincu 2017. godine, države članice UN-a odobrile su prijedlog Slovenaca da se upravo 20. svibnja proglasi Svjetskim danom pčela, a Antona Janšu Wikipedia opisuje kao pionira pčelarstva.
Marama za pse, odjeća za pse, Svjetski dan pčela… tako je nekako išao moj kreativni asocijativni niz, uz pomoć algoritma tražilice koja je izračunala da volim prirodu pa mi je servirala informacije o važnosti pčela. Klik po klik i sve sam bila dalje od razvoja svojih novih proizvoda, a više ulazila u fascinantni svijet pčela.
A kad smo već kod trivija, ja sam vjerojatno jedina na svijetu koja zbog pčele uspije iščašit gležanj.
Ljeto prije tri godine, Buba i ja lijeno odmaramo ispod suncobrana na terasi poslije ručka. U neko doba sjetim se da u frižideru imam narezane lubenice, taman da se zasladimo (i ohladimo) a bez puno muke rezanja i pljuckanja koštica dok ti se ljepljivi sok cijedi niz ruku. Uživancija! Zato sam i pripremila sve unaprijed, mudra ja.
I tak, donesem ja zdjelu s već unaprijed narezanim kockicama lubenice i uvalim se natrag u ligeštul. Buba do mojih nogu, isto tako lijeno u poluležećem položaju samo okreće glavu da joj ubacim novi komad lubenice u usta. Međutim ono na što nisam računala su pčele koje su vrlo brzo nanjušile našu gozbu i dozujale do nas. Biće da je lubenica zaista bila makedonska iako je kupljena u lokalnom zagorskom dućančiću.
U nekoliko sekundi zagorska pastoralna idila prerasta u prizor iz Egzorcista. Buba, moje umiljato nježno štene postaje baskervilski pas dok mahnito skače pokušavajući zubima uhvatiti leteću neman. Naizmjence laje i škljoca zubima a pritom se vrti u krug i ruši sve one tegle cvijeća uz sami rub terase koje kraljica majka brižno zalijeva svako jutro. I prijeti nam se uskratom nasljedstva ako joj samo taknemo koji cvijetak.
Pčele naravno zuje, zuje i – ubadaju. A mene je uhvatila panika. Jer što ako koja pčela ubode Bubu? Google znanje je koma. U glavi mi se vrte slike onih jadnih natečenih njuški koje sam vidjela dok sam istraživala sve moguće i potencijalne opasnosti, pokušavam se sjetiti što učiniti jer – seoski veterinari znaju liječiti krave i svinje, psi definitivno nisu njihov fah (provjereno).
U toj pomalo komičnoj sceni uspjela sam se iskobeljati iz ligeštula pokušavajući uhvatiti Bubu pa da potražimo spas u kući ali nisam računala na njenu odlučnost da obrani teritorij (ili lubenicu) tako da sam poletila preko rasutih tegli i završila na podu s nogom pod čudnovatim kutem. Bubu naravno nisam uhvatila.
Epilog: dva tjedna mirovanja sa zamotanim gležnjem na +30 stupnjeva u hladu, jezikova juha servirana od ljute majke (prestara sam da me kazni ali malo je falilo), pčelice su nas ignorirale i počastile se lubenicom (i pritom su nam se vjerojatno rugale na nekom svom pčelinjem jeziku) ali Buba je ostala nepiknuta. E da, osim pčela gozbu su imali i mravi narednih nekoliko dana jer zdjela s lubenicom je završila razbijena na kamenoj terasi. Ali ionako smo u prirodi, živjele sve životinjice!
Ako se čudite zašto sad odjednom ovaj tekst – čisto kao alibi što sam dan potrošila na čitanje (i gledanje videa) o pčelama pa neka ostane zapisano, a možda i nekom bude zanimljivo, kao recimo meni saznati na pčele ima petero (5) očiju. OK, možda je to netko znao, evo ja priznajem, ta mi je informacija ranije promaknula. Jedan par velikih očiju prekrivaju veći dio površine glave, ali između i iznad su tri mala oka koja pružaju informacije o intenzitetu svjetlosti.
Iz školskih se dana sjećam i altamirskog bizona (dapače, čak smo ga morali i crtati, ali to je za neku drugu priču), ali sam tek prije neki dan otkrila da iz istog razdoblja (oko 15.000 godina prije Krista) u Španjolskoj postoje kamene slike kako su ljudi dimom omamljivali i napadali pčelinja gnijezda tražeći med i to prije nego što se pčele uopće pokušalo uzgajati u košnicama kao danas.
Sjećam se iz školskih dana da smo učili kako su arheolozi pronalazili u egipatskim grobnicama posude s medom koji je bio potpuno ispravan za konzumaciju.