Očito idemo negdje na put jer je Moja sinoć izvadila kofer i počela pakirati stvari. Uzbuđena sam jer uvijek idemo negdje gdje je zanimljivo, bude nam veselo i doživim neku novu dogodovštinu.
Spakirala je cijeli kofer, toliko ga je natrpala da je morala sjesti na njega da ga zatvori. Vidjela sam njenu nevolju pa sam joj naravno išla pomoći te sam i ja počela skakati po koferu. Ali Moja je bila neraspoložena i brzo me je potjerala što me je jako začudilo jer se inače i ona veseli našim putovanjima. Kada je došao red da spakira moje stvari uzela je moju putnu ležaj torbu i u nju utrpala samo jednu lopticu ;( s kojom se igram u kući. E sad sam se već malo zabrinula jer je zaboravila u torbu staviti loptice bez kojih nikada ne idemo van.
Uzalud sam skakala oko nje lajući na torbu u kojoj su očito nedostajale najbitnije stvari u mojem životu ali Moja je i dalje neraspoloženo pakirala stvari i ignorirala me.
Hej, tu definitivno nešto fali!
Kada je spakirala i onaj mali kompjuter kojeg ne volim jer kad gleda u njega uvijek je ozbiljna i ne može me maziti jer su joj obje ruke zauzete, i ja sam se snuždila. Očito ne idemo nigdje gdje ćemo se zabavljati zajedno.
Ujutro me je probudila ranije nego inače i dugo smo se mazile. Ustvari ja sam pokušavala i dalje spavati ali Moja me je grlila i mazila više nego obično tako da se baš i nisam naspavala najbolje. Ali nema veze, volim kad me Moja mazi a spavat ću ionako cijeli dan dok ona bude buljila u onaj svoj kompjuter.
Oh ne, kompjuter!
Sjetila sam se sinoćnjeg pakiranja i ponovno sam postala zabrinuta, imam neki loš predosjećaj da dan baš i neće biti zabavan. Izašle smo van da se popiškim ali šetnja je trajala puno kraće nego inače. Stalno me je požurivala i nije mi dala da njuškam uokolo. Nakon toga utrpala je torbe i mene u auto i krenule smo.
Baš sam blesava što sam se brinula, očito idemo zajedno na put!
Sjela sam na zadnje sjedalo koje je rezervirano samo za mene i ovaj put nisam legla jer sam bila znatiželjna kamo me vodi pa sam sjela i uzbuđeno gledala kroz prozor. Ali vožnja nije dugo trajala i više mi ništa nije bilo jasno jer smo došle kod mojeg brata Rokija i njegove Saše. Što će nam torbe? Potpuno sam zbunjena!
Kad smo se popele k njima u stan, kao i uvijek nastao je pravi stampedo. Nisam znala koga ću prvo pozdraviti, uzeti šlapu koja stoji pokraj vrata, zgrabiti igračku ili se odmah uvaliti u Rokijevu zdjelicu s hranom. Volim to uzbuđenje kada dolazimo, svi nam se uvijek vesele i baš je zabavno kad me naganjaju da vratim šlapu ili kad Roki pokušava sakriti svoje igračke od mene. I dok smo tako jurili po stanu čula sam da se vrata zatvaraju a Moje više nema.
Jedan, dva,tri… OK, sve je tu
Gdje je nestala, zašto me je ostavila? Uzalud sam išla iz sobe u sobu, nje više nije bilo a moje uzbuđenje je splasnulo i zamijenila ga je tuga. Legla sam pred vrata čekajući je da se vrati. Čak sam ju počela i dozivati tužno cvileći ali vrata su i dalje ostajala zatvorena.
Nakon nekog vremena postala sam umorna pa sam valjda malo i zaspala. Sanjala sam Moju i probudila sam se bolje raspoložena a bila sam i gladna pa je trebalo nešto malo prigristi.
Kad si u gostima kod drugog psa onda je super što taj drugi pas ima drukčiju hranu od one koju svaki dan jedeš pa uvijek bude gozba za nas oboje. Jer iako svakome od nas stave njegovu zdjelicu s hranom, mi se zamijenimo pa jedemo tuđu. Nitko se ne ljuti i pojedemo sve, čak i više nego obično. Jedino vodu dijelimo iz iste zdjelice ali za to se ne borimo jer voda je ionako bezvezna. A dobila sam i keksiće koje doma nemamo tako da sam brzo zaboravila tugu za Mojom.
Navečer nas je Saša izvela u šetnju i mislila sam da je sada vrijeme da se Moja vrati po mene ali umjesto toga išli smo spavati. Ja sam se uvukla Saši u krevet i iako ne miriši kao Moja, bilo mi je lijepo i osjećala sam se zaštićeno i sigurno. Roki je za to vrijeme hrkao na svojem jastuku gnijezdo.
Kad se raširi, Rokijevo gnijezdo jastuk dovoljno je veliko za nas oboje. A mi zaista nismo mali psi!
Sljedećih nekoliko dana proveli smo više manje isto – šetnje po kvartu, fina klopa, nove igračke i puno spavanja. Već sam se pomalo umorila od svega kada sam osjetila da se nešto sprema.
Čini mi se da je Moja blizu, kao da osjetim njen miris i čujem njene korake.
Da. To je Moja. Vratila se!
Ubrzo se pojavila na vratima i našoj sreći nije bilo kraja. Skočila sam na nju a ona se je veselo smijala i ljubila me. I ja sam nju lickala kako bi se uvjerila da je to zaista ona i da se vratila po mene. Znala sam ja da me voli najviše na svijetu i da me nije ostavila! Nije bilo nikakve šanse da se ljutim na nju ili da joj zamjeram što me je ostavila jer ona je sada tu sa mnom.
