Da se razumijemo odmah na početku. Ja svojeg psa volim i učinit ću sve da mu život uz mene bude dobar. Štoviše, odličan. Ne zato što to zaslužuje već zato što ga naprosto volim. Ali priznajmo, život sa psima nekada zna biti težak i pun izazova. I ne mislim pritom na one stvarno velike probleme poput bolesti već svakodnevne situacije s kojima se svi vlasnici pasa susreću.
Psi su DLAKAVA stvorenja
Provodim više vremena čisteći kuću nego što prosječni ljudi provedu na Facebooku. A to je puno. Zaista puno vremena. Ali i dalje spavam u krevetu prekrivenom dlakama, sasvim mi je normalna pojava pronaći dlaku i na vrhu ormara a prije izlaska iz kuće tresem odjeću sa sebe ne bih li se pokušala dovesti u koliko toliko pristojno ne-dlakavo stanje. Kada mi dolaze gosti (koji nemaju psa) bjesomučno ribam i čistim u paranoji da ne osjete miris psa u stanu ili im ne daj bože Bubina dlaka završi na tanjuru! A u vrijeme linjanja, što je dvaput godišnje i traje i traje i ne prestaje – proglašavam poraz! I dalje čistim ali buseni otpale dlake postaju naši svakodnevni sustanari koje smo iako nerado, udomili na neko vrijeme.
Uživanje u grickalicama uz TV su stvar prošlosti
Nakon što si odradio cijeli dan iza sebe, jedva čekaš da se uvališ u fotelju, otvoriš čips i pivu te u miru pogledaš neki dobar film na TV-u. Da, kako da ne. Dok dođeš do te faze već si napola mrtav od umora jer eto, imaš psa koji traži svojih par sati istrčavanja svaki dan. Ali ipak smogneš snage za svojih sat-dva metiljanja pred televizorom. A pas se već izvalio na kauču i tebi ostavio dovoljno prostora da se stisneš uz sami rub. U nekom čudnom položaju. Pa završiš na podu. Otvaranje bilo kakvih grickalica zahtijeva komandos/nindža sposobnosti. Jer na sami šušanj vrećice, pas se budi i iz najdublje kome pa te krene žicati pogledom najjadnijeg i najgladnijeg stvorenja na svijetu. Pritom se naravno pozicionira upravo u sredini tvojeg vidnog polja prema TV-u. Dakle, od filma i grickalica – ništa.
šuš šuš… Kaj se događa, nekaj se nudi za jest?
ovo sa strane, skroz na rubu – to sam ja
Spavanje u fetus položaju
Kada je Buba došla u kuću odlučila sam da jedino što joj nikada neću dozvoliti je spavanje sa mnom u krevetu. Te sam se odluke držala ravno mjesec dana. Dok se prasica nije naprosto ohrabrila jedno jutro i skočila mi u krevet. Sljedeće jutro sam se prva probudila i ležeći razmišljala kako bi bilo super da ponovno skoči gore. Jer JA sam donijela odluku i NEĆU je zvati. ALI ako to ona sama napravi eto – JADNA JA ne mogu ništa protiv toga. Rezultat je taj da redovito koristim sve vrste gelova i krema protiv bolova jer spavam na samom rubu (velikog) kreveta u položaju potrgane krpene lutke dok Ona bezbrižno hrče izvaljena preko mene. Doduše i dalje mi je neopisiv gušt spavati s njome u istom krevetu tako da ne znam baš koliko ovo spada u kategoriju poteškoća suživota sa psom.
Čistoća – što je to?
Već sam spomenula probleme oko borbe s neprestanim čišćenjem ali uz dlake tu su još i blato koje unosimo u kuću, iznenadna povraćanja prožvakanih štapova (u pravilu na jedini tepih koji imam u stanu), veliko pranje kupaonice nakon tuširanja psa, tragovi mokrih šapa nakon kupanja, prolivena voda pokraj njene posudice, svakodnevno pranje tenisica nakon šetnje, nedostatak čistih trenirki…. Jer psi (barem moj) su naprosto neosjetljivi na naše brige oko održavanja reda i ne zanima ih hoćeš li nakon izlaska provesti dodatnih sat vremena perući kuću i sebe ako to znači da će se uvaljati u svaku blatnjavu lokvu ili neku drugu gadost na koju naiđemo vani.
Sigurno je išla zakopati neki dokaz zločina…
ovaj put su stradali samo papiri
Izgrizene (moje) stvari
Štenci su mi preslatki i nedostaje mi vrijeme kad je Buba bila malo ludo štene. Dok se ne sjetim i pobrojim što mi je pritom sve pojela i uništila. Recimo to ukratko ovako. Uredila sam svoj stan kada sam se uselila u njega prije više od deset godina. Nakon što je prošao tornado zvan „štene Buba“, morala sam ponovno. Jer bilo je tu izgrizenih zidova, kauč i svi jastuci su bili puni rupa, promijenila sam desetak prekrivača, tepih je završio u smeću a pleteni stolić čeka majstora koji će ga ponovno oplesti. Sada je to samo jedna tužna ogoljena konstrukcija nekad lijepog stolića. Cipele, papuče i čarape koje su slučajno ostale na podu da i ne spominjem. Rupe su nam najbolji prijatelji. Danas, tri godine poslije više nemamo tih problema i uživam u pogledu na novouređeni dom ali kad se sjetim tih svakodnevnih strepnji na što ću naići kad dođem doma, prođe me lagana jeza.
Društveni život
Otkad imam psa potpuno sam zanemarila sva društvena događanja koja ne uključuju mojeg psa. Općenito, život mi se doslovce preokrenuo otkad imam nju. Nema više nedjeljnog izležavanja u krevetu te ispijanja kave u pidžami dok gledaš milijuntu reprizu Poirota na TV-u. Ne, sada ustajem i odmah navlačim trenirku za livadu i vječito blatnjave tenisice dok me Ona već nestrpljivo čeka pred vratima da ju pustim van. Nema više spontanog ispijanja kave nakon posla koja u neko doba pređe u pivo. Sada žuriš kući jer pas mora – piškiti. Promijenili su se i prijatelji. Osobe koje si do jučer smatrao dobrim prijateljima sada su dobri poznanici jer naprosto nisu „dog people“ i ne razumiju tvoju opsesiju i potrebu da svoje vrijeme provodiš i sa psom. Sada imam neke nove (pseće) ljude s kojima razmjenjujem zgode i nezgode naših pasa, ispijamo pivu na klupici dok se psi naganjaju po livadi. A kino/TV/kafiće… zamijenili su izleti u prirodu. I to je super. Ali ipak, ponekad kad sam umorna ili mi se naprosto ne da, fali mi ta lijena nedjelja posvećena samo meni. I da ne moram ponovno ići van u tri ujutro jer je nju – stislo.
Da, život sa psima ponekad zna biti zaista težak. Ali i neopisivo lijep, uzbudljiv i smiješan. Jer nitko mi se nikada nije tako veselio kad bih ušla u kuću i to baš uvijek. Ima ušljivih dana kad jedva čekaš doći doma pa da te pas zaskoči lajući i veselo mlateći repom sretan što te vidi. I nema veze ako je napravila neku glupost dok me nije bilo jer uvijek možeš kupiti tu izgrizenu stvar i zamijeniti ju novom. A Ona će svoj kratak život provesti uz mene, potpuno oviseći o meni i mojim odlukama i voleći me najviše na svijetu do kraja svojeg kratkog života. Bez obzira na to kakva sam ja. I baš zato je moja odgovornost, dužnost i želja da i ja učinim sve kako bi njen život uz mene bio što ljepši i bolji. Tako i ja postajem sretnija i bolja osoba.