Mrzim ići kod veterinara.
Ja sam inače znatiželjan i veseo pas koji uglavnom sve voli ali ipak ima nekoliko stvari koje ne volim baš tako jako. Naprimjer kada me Moja nakon kupanja suši fenom ili kad mi na livadi neki pas uzme lopticu pa ju žvače umjesto da ju zajedno lovimo. Takve stvari ne volim ali ne radim nikakvu dramu oko toga, malo se strpim pa prođe i ta muka. Ali zato ima jedna stvar koju naprosto mrzim a to je odlazak veterinaru.
Ne znam zašto ali to baš ne volim nikako i pokušavam Mojoj objasniti da me prestane voditi tamo jer je to grozno ali me ne sluša. Nekoliko puta godišnje odluči da mi je predobro u životu pa me odvede kod veterinara kako bi me pipali i bockali. Ma pretjerujem, vodi me tamo kad mi stvarno nije dobro i kad me boli ali odlazak veterinaru me boli još i više. I nema veze što mi bude bolje nakon toga, ja i dalje mrzim ići veterinaru!
Kao prvo, smetaju me mirisi tamo. Zrak je nekako oštar i štipa za nos. Moja kaže da je to od dezinficijensa ali ja nemam pojma što je to i baš me briga, grozan je!
Zato se uvijek pozicioniram blizu vrata kako bih udahnula barem malo svježeg zraka a možda mi se i pruži prilika da brzo šmugnem van ako netko otvori vrata s druge strane.
Molim te, biću dobra samo me pusti van!
Zatim, drugi psi koje tamo sretnemo. U pravilu su svi neraspoloženi što nije ništa čudno s obzirom na to gdje smo svi zaglavili ali uvijek se nađe neki ekstra mrgodni pas koji reži na sve oko sebe i tako mi samo povećava nervozu. Jer tko zna što će mi raditi kad konačno uđemo unutra? Ali posebno mi idu na živce oni glupavi psi koji ništa ne kuže pa veselo njuškaju okolo i zovu me na igru.
Kao da je meni do igre kod veterinara! Pusti me da se skoncentriram i saberem jer znam da me još čeka ulazak i pregled na stolu.
I onda na kraju, kad nas pozovu. Nikad ne znaš što očekivati unutra. Ja se ukopam a Moja me gura u ordinaciju dok me veterinar mami keksićima da uđem. Svi nasmijani i tepaju mi ali znam ja da je to prevara, samo da me dobiju unutra! I uvijek nasjednem na tu njihovu foru (glupa ja!) jer uđem i onda više nema nazad. Sva sreća da su Luka i Lidija (tako se zovu moji veterinari) strpljivi i dobri, uvijek paze da me što manje gnjave, brzi su i nježni a na kraju mi bude bolje.
Ali lukava sam ja tako da cijela ta drama koju izvodim ustvari pomaže jer uvijek me nahrane poslasticama za nagradu što nisam režala ili nikoga ugrizla. Ha, kao da bi mi to palo na pamet. Možda lajem ali ne grizem!
Ali, oni to zaista ne moraju znati sve dok me hrane finim keksima.
Ako se sakrijem ispod stola, možda me ne vide?
KAKO MOŽETE POMOĆI PSU PRIJE POSJETA VETERINARU*
* mi nismo veterinarski stručnjaci i molimo vas svakako se posavjetujte s veterinarom u slučaju zdravstvenih problema